Književni upitnik: 'Živa knjižnica'

U svakoj knjižnici priče se otkrivaju u susretu s čitateljima i čitateljicama, a naše istraživanje dovelo nas je do jednog neobičnog slučaja. Živa knjižnica krije jednu posebnost: umjesto čitanja, „knjigu“ slušate, odnosno svjedočite životnom iskustvu pojedinih osoba koje su doživjele ili i dalje doživljavaju neku vrstu socijalne isključenosti, zbog načina života, dijagnoze, vjere, invalidnosti, društvenog statusa, etničkog podrijetla itd. Na taj način otvara se prostor za refleksiju i dijalog, a čitatelji i čitateljice mogu postavljati pitanja i raspravljati o svojim zajedničkim iskustvima i različitim perspektivama. 

Priče u katalogu Žive knjižnice vrata su u jednu drugu životnu stvarnost u našoj svakodnevici kojoj možda ne bismo bili izloženi. Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter provodi ovaj projekt u suradnji s riječkim knjižnicama i školama, a ideja je razgovarati bez predrasuda i poslušati tuđu priču, time potaknuti razgovore koje bismo trebali voditi, a ne izbjegavati.

Recite nam nešto više o tome kako je nastala Živa knjižnica. Otkud ideja i koje su potrebe publike u ovom području? Koliko dugo traje?

Ideja za razvoj Žive knjižnice razvila se na podlozi vrlo inovativnog koncepta danske organizacije The Human Library. Prvi event tog tipa izveden je 2000. godine na Rosklide festivalu te je polučio ogroman uspjeh i izazvao veliki interes sudionika. Iako je glavna misao vodilja razbijanje stereotipa i predrasuda kroz upoznavanje i osobnu interakciju dijalogom zajednička i našoj Živoj knjižnici i danskom konceptu, moramo napomenuti da smo mi program prilagodile svojem kontekstu i kontekstu našeg okruženja, prilagodile načine izvođenja aktivnosti te da Živa knjižnica nije identična kopija danskog programa, koji, koliko je nama poznato, nitko u Hrvatskoj niti ne koristi. 

Živu knjižnicu provodimo od 2015. godine, a započele smo s provedbom u srednjim školama jer smo uvidjele potrebu senzibiliziranja mladih na socijalnu uključivost, toleranciju i empatiju, pogotovo uzevši u obzir porast vršnjačkog, ali i svih drugih tipova nasilja unatrag zadnjih desetak godina koji proizlaze uglavnom iz nerazumijevanja. Opća polarizacija društva kojoj smo svakodnevno izloženi, a koja doprinosi tome da se etikete lijepe olako, bez svijesti o tome da je svatko od nas osoba, ljudsko biće koja ima svoju priču, zasigurno je jedan od faktora. Iste godine ostvarili smo suradnju s Narodnom čitaonicom u Rijeci koja je ugostila prvu javnu Živu knjižnicu za sve zainteresirane posjetitelje, a velikodušno nam otvara svoja vrata do danas. Projekt je izuzetno dobro prihvaćen od strane učenika i nastavnog osoblja, a posebno nas veseli i činjenica da je naš program Žive knjižnice od 2021. verificiran od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja za provedbe u srednjim školama, što je nama dodatan vjetar u leđa za usavršavanje i daljnju prilagodbu projekta.

Koje vam je teme važno otvoriti?

Zaista ne možemo jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Najveća kvaliteta i snaga koju posjeduje Živa knjižnica jest upravo to što omogućava da se sa svima susretnemo kao ljudi. Jednom kad sjednete ispred osobe, kada oboje, i „čitatelj“ i „knjiga“, imaju siguran prostor za dijalog i prijemčivost za tuđe iskustvo te drugačije shvaćanje onda lakomisleno nalijepljene etikete počinju otpadati. Zapravo, shvatite da je svatko od nas vrlo kompleksno biće, da je svatko od nas sa svim svojim iskustvima zanimljiv i da ima što za dati i ponuditi. Osobe, koji nekim svojim dijelom identiteta pripadaju ranjivoj ili marginaliziranoj skupini, s druge strane, često nemaju jednaku priliku ostvarivanja kontakata izvan vrlo uske grupe ljudi pa samim činom izlaženja u javni prostor i one imaju priliku progovoriti iz prve ruke o vlastitom iskustvu. To je također i temelj razvitka empatije – približiti ono što nam se čini dalekim, upoznati se iz prve ruke s iskustvima drugačijim od naših.

Koji su dugoročniji ciljevi?

S obzirom na veliki interes koji obrazovne ustanove i nastavno osoblje pokazuju vezano za Živu knjižnicu, kao dio aktivnosti za rad s učenicima u planu nam je pisanje i izrada priručnika za samostalnu provedbu Žive knjižnice. Prvenstveno bi bio namijenjen odgojno-obrazovnim radnicima, ali i drugim zainteresiranim skupinama. Priručnik bi omogućio širenje metode kao dijela odgojnog momenta obrazovnog sustava, jer smo mi kao udruga nažalost potkapacitirani i financijski i u ljudskim resursima za odazvati se na svaki poziv, ali naravno, može poslužiti i u širem društvenom kontekstu kao integrativni dio razmjene znanja, iskustava i učenja. Također, u dugoročnim planovima nam je i prilagoditi program osnovnoškolskoj dobi kako bi mogli surađivati i sa zainteresiranim osnovnim školama koje nam se i same javljaju. To je ipak malo duži proces, iako jesu poduzeti neki preliminarni koraci prema tome. Uz to, voljele bismo se posvetiti i širenju baze naših „knjiga“ kojih nama nikad dosta.

Kako publika reagira na njega, koliko se ljudi odazivaju na ovakve događaje? Postoji li netko koga biste voljeli vidjeti u publici?

Do sad je odaziv bio vrlo dobar, kao i reakcije na samu Živu knjižnicu. Iako, više nego na javnu knjižnicu, još smo uvijek primarno fokusirani na rad s učenicima srednjih škola, kroz namjenske i njima prilagođene formate. Prije svake Žive knjižnice mi održavamo pripremnu radionicu za srednjoškolce kroz koju ih želimo upoznati s manjinskim skupinama i načinima na koje su diskriminirane. U tom procesu otvara se prostor za debatu i promišljanje, ali i siguran prostor u kojem oni jedni druge korigiraju, jedni drugima argumentiraju i međusobno se potiču na refleksiju o svojim stavovima. Ipak, primjećujemo da javne knjižnice više privlače srednju do stariju dobnu skupinu i voljele bismo kada bi postojao samostalan interes mladih za događanjima ovog tipa koji nije vezan uz neku odgojno-obrazovnu instituciju koju pohađaju.

Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time? Vide li i donatori potencijale projekta?

Najveća problematika cijelog projekta je uglavnom to što donatori u većini slučajeva očekuju projektnu inovativnost koju Živa knjižnica nema. Imamo dobar alat za razvoj svijesti i razmjenu iskustava, mi stalno unaprjeđujemo i prilagođavamo program, međutim donatori uvijek očekuju taj neki novi i jedinstven moment, prema kojemu bi kasnije i evaluirali uspješnost, neku vidljivu promjenu. To je šteta jer uspjeh može biti i dugoročno vidljiv kroz upornost i ustrajnost korištenja dobrih praksi, a ne samo inovaciju. Živu knjižnicu uglavnom provodimo kroz natječajnu potporu PGŽ-a, međutim ne vidimo veći potencijal rasta kroz potpore od nekih prethodnih donatora.

Postoje li još neki izazovi s kojima se susrećete?

Definitivno je izazov pronaći i popuniti „katalog“ knjiga. Naše knjige su naši volonteri na projektu koji to rade iz altruističnih poriva. Međutim, biti knjiga podrazumijeva i veliku izloženost vrlo privatnih stvari i podrazumijeva pristanak na ranjivost i otvorenost. Nažalost, puno ljudi, pogotovo iz marginaliziranih skupina, je preplašeno, povrijeđeno prethodnim iskustvima i mi smo uvijek iznova u potrazi za novim knjigama.

Koji su daljnji koraci i planovi za budućnost, kako planirate razvijati projekt?

Kao što smo rekle u jednim od prethodnih pitanja, u planu nam je rad na razvoju programa, prilagođavanje programa i za mlađe dobne skupine te obogaćivanje kataloga.